Zvornik

[i]Njiše se Rudino tijelo.
Po podu skakuće, mrda se, Rudino srce.

PROLAZI splav Drinom. Siluete splavara, glasovi “SRBIJI”; "BOSNI” - JEDVA SE ČUJU, jer traju ”udarni” taktovi "VLTVE”…

U najmoćnijem muzičkom trenutku, melodija Vltave prelazi u bosansku motiviku, uvodni taktovi pjesme “Mejra na tabutu”.

NA SPLAVU, podiže se žensko tijelo – VERA! U VJENČANICI -I POČINJE PJEVATI: [/i]

VERA (pjeva):
Došla voda od brijega do brijega,
pronijela Mejru na tabutu.

Hajde, Mejro s nama večerati!
Večerajte mene ne čekajte!

Mene čeka gotova večera,
u dženetu, među hurijama.

RUDO (njišući se, mrtav na užetu):
Našao sam! Našao sam!

VERA (nastavlja pjevati):

Selam ćete mojoj staroj majci.
Neka klanja pet vakat namaza,
neka posti mjesec Ramazana,
neka Mejri namijeni kurbana!

RUDO:
Našao sam!
Ljudi, našao sam !


Rudo, mrtav,“siđe” sa užeta - i u svečanom koncertnom odijelu – diriguje izvedbu - sretan!




KRAJ!

U slijedećem izdanju "Slovo o autoru"

(Prizemlje, kod recepcije. Rudo, Nikola; Batko, Žile, Četnik)

[i]NIKOLA OBAVLJA PRIPREME: kači; visoko, debelo uže ...
Na dva se stola ispenjao, da nadje čvrstu vezivnu tačku.

BATKO pjeva uz gusle, svježu, tek nastalu četničku pjesmu.
Pred holeloml, ako vidimo, deselak mrtvačkih sanduka. (U borbi sa braniocima Kula-grada; mnogo ih izginulo.)

Prepliće se Nikolin monolog sa Batkovom pjevanijom. [/i]

BATKO (gusla i pjeva):
... Nad Zvornikom živa vatra seva;
da vidimo kog četnika nema.
Nema Ramba; nema ni Igora;
zbog njih tursko da nestane mora.
Jer za Ramba; žalosna im nana;
na stonne krepa muslimana.
Za Igora; moj rodeni brate,
još balije moraju da plate.

NIKOLA (kao za sebe, a svima prijetećom intonacijom):
...…Ne valja gospodinu jastuk... pa lepo ...
... Ne vidi čitati ... pa lepo ... sad će videti ...
... Nevalja slavina ... Toplo-hladno ... e pa lepo ... Sad će valjat...
Šta ono još... mamicu mu jebem ... ? Utičnica ... treba mu utičnica ... E, sad ćeš lepo dobit utičnicu ... Utaknem ti stotinu ... lepih ...

ZALJULJA SE STO, umalo ne pade.

NIKOLA:
Krevet ... krevet mu ne valja ... mora bit glava na sjeveru ... noge na jugu ... Je l tako reče? E, pa lepo si to smislio ... Glava na severu ...
Biće, biće ... I na severu i na jugu ...

STRUKELJA SE NEKAKO ODZGOR, sjeda za sto prepun flasa, pečenja. .. Umorio se, nagne iz flase, klokoće. Obriše usta –

NIKOLA:
Batko! Rale!
Ovde da mi ga okačite! Za tri sekunde! Da ga vidim ovde! Tr-kom!

BATKO I RALE odlaze u podrum, po Rudu. Žile ne ispušta bocu iz usta, a Nikola "brusi" dva noža, jedan o drugi: -Žile se unezvjerio, da mu je kako strugnuti.

ŽILE:
Vojvodo - škripi, sav se ježim. Isto ko kad jedem presan kupus! Evo, vidi, sve mi se dlake nakostrešile !

NIKOLA:
Pij to, i ćuti.
Gore će mu bit - jug! Dole - sever!

DOVODE RUDU, i pravo - za uže, vezuju ruke.

NIKOLA:
Za noge, za noge! Dole da mu bude sever!

RUDO (vrišti):
Ljudiiii, ne mogu više ...
Ljudi, ubijajte, ne mogu više!

NIKOLA, BATKO i Četnik (Rale) - počinju palicama udarati Rudino izvrnuto tijelo. Njiše se kao prava bokserska vreća. VRISKA, dernjava, plač - pa padanje u nesvijest... Tijelo se prestane koprcati, ruke prestanu štititi lice i glavu. Opruže se pa dodiruju pod.

NIKOLA (Žiletu):
Kako ti ono peva kum? "Danke Dojčland"? Danke Dojčland. Čuješ li šta te pitam?

ŽILE:
Čujem, Vojvodo!

NIKOlA:
Što ćutiš, kad čuješ?

ŽILE:
... Ako Vojvoda kaže danke dojčland - onda je: danke dojčland ...

NIKOLA:
A sta mu je - Hajdelberg?

ŽlLE:
... Njemački studenti. .. pjevaju ... do su svoje srce ostavili u Hajdelbergu ...

NIKOLA:
A tvoj kum? On je, svoje srce ostavio ... gde - legendo?

ŽILE:
Ovde ... u Zvorniku !

NIKOLA:
E, pa uzmi ovo lepo, neka bude kako pesma kaže !
(daje mu noževe).

ŽILE (skoči):
Nemoj mene, Nikola, krsne ti slave Svetog Vasilija!
Nemoj, kumim te Bogom Sovaotom ... Nemoj mene, ljubim ti stope i cipele ... Nemoj, nemoj ... Nemoj, nemoj, nemoj ...

[i]sav se trese od plača i straha.
KLEKNUO NA POD obgrlio Nikoline noge ispod koljena.
SAD CIO LEŽI, potrbuške, i stvarno ljiubi-lže pod[/i].

NIKOLA:
Rale! Pucaj u ovo!

RALE REPETIRA.

RALE:
Mogu l obojicu, Vojvodo? Nisam spavo tri dana ... Da se malo naspavam!

NIKOLA:
U ovo smeće! Pali!

[i]JEDVA ISČUPA NOGE IZ ŽILETOVIH RUKU.
RALE opali jedan metak u Žileta. U ruku-rame ga pogodi, ovaj jauknu. Pa skoči.[/i]

ŽILE:
Stanite, ljudi .. .Ne mogu živu čovjeku srce izvadit!
Ubij ga, Vojvodo, ubij ga Svetog ti Vasilija Ostroškog!
Ubij, pa da mu srce izvadim!

[i]UZIMA NOŽ OD NIKOLE

RUDO SE OSVIJESTIO PA VRIŠTI. [/i]

RUDO:
Ljudi ... smilujte se ...

STRAŠNI KRIK BUDE POSLJEDNJE ŠTO SMO IZ NJEGOVIH USTA ČULI. - Nikola, da taj KRIK ukine, ispuca možda cio rofal u Rudino njišuće tijelo. Pa okreće cijev prema Žiletu –

NIKOLA:
Va-di!

[i]OPALI MU IZNAD GLAVE

ŽILE PRILAZI MRTVOM RUDINOM TIJELU, ubada, muči se, lipti krv iz mrtva čovjeka – [/i]

ŽILE:
Praštaj, kume!
Otkud znam gdje mu je srce? - Pričuvaj, Batko, bježi mi...

BATKO UHVATIO TIJELO, fiksira ga, da Žile može “raditi”.

NIKOLA:
Tu je, tu je ... dobro si počeo .. .Tu, preseci!

PRESJEČE nešta, ispade srce na pod. A Žile pade unesvijest. SKAKUĆE SRCE PO PODU.




U slijedećem izdanju "MEJRA"

[i](Ulica ispred hotela. Rijetki prolaznici, sumrak, malo uličnih svjetala..)

KARDELJEVA udovica, kao poludjela sredinom ulice IDE I DRŽI GOVOR. Kombi će, u svome kruženju zakočiti naglo pred njom, zatim će dvojica iz kombija iskočiti i nju baciti na ledjna vrata.

SMJENJUJE SE govor MEGAFONA SA NJENIM REČENICAMA.[/i]

MEGAFON:
Muslimanski ekstremisti i ustaše su prešli u opštu ofanzivu protiv srpskoga naroda, protiv svega što je srpsko. Hoće da nas zatru, unište naše porodice, kuće, groblja, hoće da nam otmu krsnu slavu ...

ŽIVANA:
Narode, ostvarilo se Kremansko proročanstvo! Narode - ostvarilo se! Ušao đavo u srpski narod !

MEGAFON:
Zato, Predsiednistvo Srpske republike objavljuje OPŠTU MOBILIZACIJU, za sve APSOLUTNO SVE muškarce od 18 do 60 godina!

ŽIVANA:
Učiteljica Bela Jovanović u Bratuncu ubila 60 muslimana u jednom danu ! Ostvarilo se proročanstvo! Narode! Ostvarilo se, narode!

MEGAFON:
Ako se odmah ne odazovete u naše ratne jedinice čeka vas osuda vojnog suda koji je počeo da radi, čeka vas osuda srpskog naroda, čeka vos prekor vaše djece, čeka vas prezir i prokletstvo svih Srba!

ŽIVANA:
U Zvorniku četnici ubili moga muža, generala Miloša Jocića! Ušao djavo u srpski narod! Ostvarilo se proročanstvo!

SAD JE ZGRABE, ubace u kombi, koji odlazi, pa sve tiša biva prva rečenica Proglasa.

MEGAFON (sve tiše):

Muslimanski ekstremisti i ustaše su prešli u opštu ofanzivu protiv srpskoga naroda, protiv svega što je srpsko. Hoće da nas zatru, unište naše porodice, kuće, groblja, hoće da nam otmu krsnu slavu ...



U slijedećem izdanju "SRCE"

NEKO VRIJEME PROŠLO. (Bližimo se kraju aprila 1992.)

RUDO:
Himzo! Spavaš li?

HIMZO:
Ne pitaj ...

RUDO:
Ti si proučavo ... Je li postojala Prokleta Jerina?

HIMZO:
Vidiš da jeste ...

RUDO:
Je li ona napravila Kulu?

HIMZO:
Robovi. Nije moja i tvoja mater. Pusti gluposti, života ti.

TIŠINA, u kojoj se, iz neke daijïne čuje kako zarobljenici na stadionu pjevaju četničke pjesme.

GLASOVI (sa stadiona pjevaju):

Od Topole pa do Ravne Gore svud su straže đenerala Draže!

RUDO:
Pala Kula?
Je l de da ja pala kula?

HIMZO: Pala.

GLASOVI (sa stadiona pjevaju):

Spremte se, spremte, četniciiii
velka će borba da bude ...

RUDO:
Pa sad ... ovi ... proslavljaju ...

HIMZO:
Na stadionu, naše tjeraju da pjevaju četničke ... Kako ne čuješ da ne znaju ...

RUDO:
Blago onom ... sa parkinga ...

HIMZO:
Otiso u Beograd.

RUDO:
Kako znaš?

HIMZO:
Niz Drinu.

RUDO:
Hoćemo li i mi?

HIMZO:
Daj, Bože, što prije ...

PROLAZI GRADOM ONAJ BIJELI KOMBI.


U slijdećem izdanju "OSTVARILO SE KREMANSKO PROROČANSTVO"

(Simićev “ofis”, Simić, Himzo)

SIMIĆ:
Vi ste intelektualac - slobodno sedite - možemo stvar završiti za minut!

HIMZO:
Što je do mene - tu sam.

SIMIĆ:
Do vas je, apsolutno, do vas.
Deset-jedanaest godina, je li, vodite, u Zvorniku, sve oko projekta, oko izgradnje, je li tačno?

HIMZO:
Tačno, jedanaest i po godina.

SIMIĆ:
Pitam direktno! Koliko tunela ima, od Kula-grada - do dole ?

HIMZO:
…Nažalost, moram vas razočarati - ne postoji ni jedan. Sa takvom visinskom razlikom, tehnički neizvodivo.

SIMIĆ:
Znate šta vas čeka - ako se dokaže suprotno?

HIMZO:
Onda sam miran. Stvar je nemoguća.

SIMIĆ:
Kako, onda, silaze? Kako se brane? To je nemoguće !

HIMZO:
Nisam, nažalost, vojni stručnjak ...

SIMIĆ:
Koliko ih ima ... dve hiljade? Tri?

HIMZO:
Možda ... dvije-tri stotlne ... Al ne vjerujem da imaju ozbiljnog oružja ...

SIMIĆ:
Koliko je kilometara asvalta položeno ... sa tvojim parafom?

HIMZO:
Ne mogu znati ... ovako ... napamet ...

SIMIĆ:
Ako metneš samo jedan centimetar tanji sloj asvalta ... Koliko je to para za oružje muslimanskim ekstremistima? Hoćeš da te streljam, na licu mesta?

HIMZO:
Sa mojim parafom - ni jedan dinar nije otlšao niušto, nego u ono šta piše!

SIMIĆ:
Zaveži - kad te ništa ne pitam!

ULAZI, a prate ga Branko, Nikola i Četnik – KARDELJ. Omalen čiča, isturio prsa, metno na nih partizanska odlikovanja.

KARDELJ:
Smrt fašizmu!

HIMZO USTANE SA STOLICE

NIKOLA:
Se-daj!

SIMIĆ:
Sloboda ... srpskom ... narodu!

KARDELJ:
To si malkice usro ... kapetane!
Himzo! Kući! Sjedi kod Živane, dok ja ne dodjem.

SIMIĆ (uspravi se po vojnički):
Pukovnik Simić, ne dopuštam da me vredjate! Uzmite pušku, ako ste general!

KARDELJ:
Titov general, pukovniče! Ovoga mi puštaj - metni piće, pa ćemo govorit, ko vojnici!

SIMIĆ:
Slobodni ste, gospodine Tuliću.

HIMZO (pod strahom, vidi "zid" od trojice četnika na putu prema vratima):
Mogu ja sačekat ... da idemo zajedno ... druže Kardelj... "

KARDELJ:
Sjedi ovamo.

PA PRILAZI SIMIĆU, pruža ruku "službeno” upoznavanje.

KARDELJ:
General Miloš Jocić, ako nisi čuo, ranije.

SIMIĆ:
Pukovnik Jovica Simić. Izvolite sesti. - Daj piće, Vojvodo !

[i]SJEDAJU ZA RASPREMLJENI HASTAL bočno.
Batko i Nikola poslužuju, šutke. Za stolom su, dakle, KARDELJ, SIMIĆ i HIMZO.[/i]

KARDELJ:
Slusajte svi ! Da me niko nije prekino !
Jedan: Bosna je čifteli kobila! Teško onom ko je uzjaše!
Dva: Srbiju - Veliku Srbiju, ako ćete pravit! - pravite je nasprat!
Tri: Ko je metno na stadion dvije hiljade muslimana?
- Ne prekidaj!
Četiri: Je l tvoja vojska - pljačka stanove? Je l J NA - pljačka stanove?
Pet: Znaš li da imaš dvanest logora u Zvorniku?

SIMIĆ:
To ne radi Armija!

KARDELJ:
Znaš li? Zatvor Novi izvor - Čelopek, dom kulture - Caparde, salon namještaja- Karić - Standard, Karakaj - džamija u Djulićima - ciglana - ekonomija, Karakaj - Alhos; Karakaj - Stari sud - Motel u Diviču Dom, u Pilicama - Salemova kuća, Liplje!

Ko to drži?
Ne spasava se tako Jugoslavija, Simiću!

SIMIĆ (ustao, kao da će se mašit revolvera):
Ne možemo tako razgovarat! To ne radi Armija! Ja ne spavam ... dvadeset i tri dana ne spavam - da stvari dovedem u
red ... Koliko vojski, naših, ima u Zvorniku, Vojvodo? – Vukovarci Arkanovci, Šešeljevci, Beli orlovi... Batko, red generalu, ti ih znas...

BATKO:
Žuti mravi, Dušan Silni, Aždaje, Ćeletovi dobrovoljci, Pejini gardisti. ..

NIKOLA NEKOLIKO PUTA CILJA U KARDELJEVO TJEME, ali odustaje, misleći da će, kad-tad, dobiti Simićev mig da to učini.

KARDELJ:
Ti si - glavni u Zvorniku?

SIMIĆ:
Trudim se.

KARDELJ:
Odmah da raspustiš stadion.
Odmah da izdaš - pismeno! - naredenje, svim jedinicama, i tim mravljim govnima - neka ne diraju običan narod! Svaki komšija da štiti komšiju, kojegod vjere bio ...

BATKO MU SLOŽI METAK U ČELO. Tako da je Kardelj vidio, u zadnji čas pokušao skočit ustranu. Ali se prostrije po podu. I Himzo se bacio, jer niie znao u koga onaj cilja. – S leđa Kardeljevih, maloprije, Nikola bio spreman, a sad radosno odlaže revolver.

SIMIĆ (golim šakama na Batka, da ga zadavi):
Šta uradi, životinjo !?

BATKO (dočekao ga "na cijev"):
Predsednik doktor Karadžić ... rekao na "Srni" ... Na licu mesta streljati svakog Srbina koji pomene reč. .. komšiluk ...

(STVARNI BATKOV RAZLOG JEST ONIH DESET HILJADA MARAKA, koje mu Kardelj "vadi iz džepa'; ako oslobodi Himzu.)

SIMIĆ:
Maaarš, stoko!



Slijedeći post "8. VEŠERAj opet"

(U hodu, izmedju podruma i Simićevog "ofisa”)

BATKO:
Pare - držis u Tuzli? Ne valjaju ti zvorničke banke?

HIMZO:
U Tuzli se kupuju ... skuplje stvari. ..

BATKO:
Deset iljada ... nek donese Fikreta ... meni lično da da ... Lično ću te odvest ...
Oćeš u Tuzlu, il preko Drine ... đe oćes ... Deset iljada, meni, na ruke! Razumeš?

HIMZO:
Kako će ih donijet ... iz Tuzle?

BATKO:
Moj problem. Deset. Ni marke manje. Jesi razumio?

HIMZO:
To je ... neizvodivo ... Kako?

BATKO:
Ja lično vozim ... do linije ... Dadneš pare ... izlazite ... i ti i Fikreta ... Razumeš?

HIMZO:
I djeca.

BATKO:
I djeca. Nikom ništa ne pričaš? Razumeš?

DOŠLI KOD SIMlĆA.

BATKO:
Po naredenju, dovodim inzinjera Tulića!

SIMIĆ:
Voljno.



Slijedeci post "TUNELI, ORUŽJE I KARDELJ"

Evo nakon oskara dolaze i medvjedi u nase krajeve !!

Kod nas nema sta nema u seharu.

(Podrumski prostor hotela. Ljudi-sjenke)

NE MANJE OD PET; ne više od deset uhapšenika u vešeraju. Sjenke, koje sjede, čuče, jedna što hoda. Monologizira, pritom.

PARKING:
Radim u Beogradu, na parkingu. Ne umijem stajat, da me ubijete. Kome smeta, nek halali. Ne umijem stajat, same noge ... odose ..… Šta mislite vi, direktore, hoće I nas brzo pustit? Tijesno mi, u mene parking sedamdeset sa trideset ...

HIMZO (direktor):
Šuti, Zaime. Ako moraš hodat, ne moraš pričat.

PARKING:
Lakše mi nekako ... kad prišam ... Hoće l nas brzo pustit? Šta misliš, Himzo?

HIMZO:
Šuti, Zaime.

TRAJE ŠUTNJA NEKO VRIJEME. Ali - nije tišsina, jer, spolja dolaze zvuci svakojakog pucanja. GORE na Vratlomcu plamen, detonacije.

RUDO:
Himzo ... Jesi l ti - Tulić?

HIMZO:
Jesam, a da bogdo - nisam. Koji si ti?

RUDO:
Hajrudin. Pešto. Sjedili u istoj klupi. U drugom, u trećem.

HIMZO (sumjičavo):
Ne znam šta pričaš ... Ne sjeéam se ... Kako reče ... da se zoveš ?

RUDO:
Bila nam učiteljica - Marija Lazarević ... Ja poslije četvrtog, otišo u Sarajevo, ti - u Tuzlu ... Rudo ... Hajrudin, Pešto ... Sjećaš se ... ono ... kad je tvoj brat upo u krečanu?

HIMZO:
To je nemoguće ... Ovo je stvarno -Ludnica ... Rudoooo!

[i]PRILAZI da ga u mraku boije razgleda.

GRLE SE, plačući.[/i]

RUDO:
Nemoj ... pusti plač ... Jesam li ja ostario ... ko ti?

HIMZO:
Da smo bogdo pomrli ...

RUDO:
Imaće kad ... neka toga sad ...

HIMZO:
Otkud, bolan, u Zvorniku ... u ovo nedoba?
Svratio ... da obidem mezarove ... nisam bio dvadeset godina. Mislio, usput, da se nadišem Drine ... Pripremam ... ima trideset godina jednu, akobogda, simfoniju ... Sve mi se čini, dlaka mi fali... Ko kad bi imo ražnjiće ... sve lijepo udešeno ... samo fali ona žica...Poredati ... i –

NA VRATA NAHRUPIŠE ČETNICI trojica. Govore horski-

ČETNICI:
Uzazid! licem! Uzazid! Uzazid!
licem ! Gore ruke, gore ruke !

[i]KAO DA SU TO VEĆ PROLAZILI- svi se okreću licem prema zldu, i počinie ŽESTOKO BATINJANJE. JAUCI. "Parking" odmah legao na tle.
SVE JE TO, U MRAKU, sjenovito ... kao stilizirano ...

UMORIŠE SE. Stadoše .[/i]

ČETNIK (Rale):
Koji je - Beogradjanin?

PARKING (radosno):
Ja sam! Zaim Behramović, “Komunalno" - Beograd ...

ČETNIK:
Napolje!

OVAJ JEDVA DOČEKAO, istrča pred njima.

BATKO:
Koji je - inženjer?

HIMZO:
Ja, Batko.

BATKO:
Ideš sa mnom.



Slijedeći post ''KAKO OTKUPITI GLAVU''

[i]KAO DA JE UPRAVO PRESTALA MARISANA. Rudo sjedi u stolici vezanih ruku (otraga) i nogu. Nikola strgne stoljnjak sa jednog stola sa strane otpuhuje briše znoj tim stoljnjakom. Rudina glava klonula na prsa.

ULAZI SIMIĆ[/i]

SIMIĆ:
Donesi vode ... Ovo nije bilo neophodno. Kantu.

NIKOLA DONOSI KANTU VODE, POLIJEVA po glavi Rudu, ovaj dolazi svijesti.

SIMIĆ:
Odvežite gospodina, vojvodo.
NIKOLIA GA ODVEZUJE, ruke, pa noge.

SIMIĆ:
Možete ići. (Nikola ode.)
Vidite ... čim se ja malo izmaknem ... stvari se otmu kontroli. ..
Ovoje - šta?

POKAZUJE RUDI PAPIR NA KOJEM JE ISPISAN “Program simfonijske poeme” Vltava Bedžriha Smetane.”

RUDO:
Program simfonijske poeme Vltava Bedžriha Smetane.

SIMIĆ:
U knjizi ne piše nikakav Program ... Samo rođen .. , umro ... ciklus
Moja domovina...

DRŽl U RUCI Jednu od dvije knjige koje Rudo nosa uzase.Životi velikih kompozitora.”

RUDO:
Mogu li dobit cigaretu?

SIMIĆ (mu daje):
Izvolite ...

RUDO:
Hvala, gospodine ... pukovniče ...

SIMIĆ (šetka):
Ne bavite se politikom, je l tako?

RUDO:
Tako je.

SIMIĆ:
Niste član nikakve političke organizacije.

RUDO:
Tako je.

SIMIĆ:
Po nacionalnosti?

RUDO:
Jugosloven.

SIMIĆ:
Ili Musliman?

RUDO:
Jugosloven. Musliman. Svejedno mi.

SIMlĆ:
Nije svejedno ... Jugosloven ... ili Musliman?

RUDO:
Više ... Jugosloven ...

SIMIĆ:
Hajrudin Pešto! Kakvo vam je ovo prezime?

RUDO:
Ne znam. Kažu kad su muslimani bježali iz Madjarske, prije sto- dvjesto godina... Pešto, i Peštek ... koji su došli iz Pešte ... Budimlije, koji su došli iz Budima ... To meni ništa nije važno ... Ko će se još bavit prezimenima?

SIMIĆ:
Vidite kako možemo ljudski razgovarati... Sad - molim vas - hoću sasvim precizan odgovor ! Slušajte me pažljivo!

RUDO:
Slušam, gospodine.

SIMIĆ:
Šta vi kao, Jugosloven, mislite? Zašto muslimani hoće da napuste Jugoslaviju? Slušam.

RUDO:
Ja, gospodine pukovničce, nemam veze sa politikom. To su za mene, štono se kaže: španska sela. Ja vas molim da me pustite ... hoću kući ... il u vojsku ... ako ima muzička četa ... Bili smo najbolji... u Somboru ... U Domu Armije... napravio sam najbolji orkestar
ja sam jedan obični ... nastavnik muzičkog ...

SIMIĆ:
Nemojte mi, molim vas, izvrdavati. .. Rasporediću vas ... u muzičku četu ... dajem vam svoju oficirsku reč ... Kako vam se zove onaj direktor? Što vas je tjerao ... da se učlanite ... kod Alije? Zijo?

RUDO:
Zizo ... Aziz, pa - Zizo ... Samo ... ja to ne smijem govorit. .. nećete me pustit...

SIMIĆ:
Šta kaže Aziz? Slobodno recite. Šta kaže Aziz? Zašto muslimani hoće da iziđu izJugoslavije?

RUDO (sporo, isprepadano):
... On kaže: ne može se izić iz kuće koje nema! - Zizo kaže, ja pojma nemam.

SIMIĆ:
Tako. Nema Jugoslavije. Lepo, bogami. Šta još kaže? Kako može biti: ima - pa nema? Kako? Kako vi to tumačite?

RUDO:
Ne tumačim ... pojma nemam ...

SIMIĆ:
Sjetite se, molim vas lepo ... kako Aziz kaže?

RUDO:
Meni to na jedno uho udje, na drugo izađe ...

SIMIĆ:
Ostane nešto u glavi, ostane, sigurno ... Sjetite se, slušam vas pažljivo ...

RUDO:
Postoji, kaže Zizo, hemijska formula vode. HA DVA O. Štagod se unutra pobrka - nema vode. Zizo kaže. Jugoslavija ima svoju političku formulu. Ako se ona pobrka – nema Jugoslavije. Zizo kaže.

SIMIĆ:
Zanimljiva hipoteza ... Znači ... po vašem... Pobrkala se ... formula ... Kad se pobrkala... gdje se pobrkala?

RUDO:
Nisam ja reko. Čudno mi je kako sam i upamtio ... Molim, ako može ... cigaretu.

SIMIĆ (klepi šakom o sto, u hodu):
Gde se pobrkala, kad, ko je pobrko?

RUDO (skoro plačući):
Ne smijem govorit... Mogu li odmah ... u muzičku četu?

SIMIĆ:
Je li u ... Beogradu?

RUDO:
Gdje bilo ... samo me pustite ...

SIMIĆ (dere se):
Je li se u Beogradu pobrkala formula? Milošević pobrkao formulu?

RUDO:
Zizo reko.
Ja hoću ... u muzičku četu.

SIMIĆ (podiže, izmedju Rudinih stvari na slolu jednu knjigu., pa drugu., pa kajdanku):
Životi velikih kompozilora ... Tragedija genija...

I prazna ... potpuno prazna notna sveska!
Violinski ključ... na početku ... Koga ti misliš zajebavati ?!
Jugoslovensku narodnu armiju? Sta ti je ovo?

RUDO:
Kajdanka. Moram imat, uzase ... Trideset godina spremam jednu simfoniju ... Ako nadodje ... inspiracija ... ne bih znao zapisat. .. bez kajdanke ... Znao bih ... al bi mi pobjegla inspiracija ... dva triput mi se desilo .. Note traže svoje crte ...

SIMIĆ:
Vojvodo!

IZNIČE odnekud Nikola.

SIMIĆ:
Hoće gospodin u muzičku četu.

NIKOLA:
Propevaće, sigurno .. Jaka je naša muzička četa ...
Marš - napred!

ODVODI RUDU. Simić sjeda za sto zagnjuruje glavu u šake.

SIMIĆ:
Pobrkala se formula ... mamu im jebem ... čega su se sjetili. ..

OTAMO jedan Rudin JAUK.